Brzi napredak hiperrealističnog sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom (AI) izaziva ozbiljne brige oko mogućnosti narušavanja povjerenja javnosti u autentične videozapise i rad pravih tvoraca. Kako AI tehnologija postaje sve naprednija, granice između stvarnih i sintetičkih medija postaju sve zbunjujuće, što korisnicima otežava razlikovanje autentičnih snimaka od AI-jem generiranih lažnjakova. Glavni problem koji proizlazi iz ovog trenda jest njegov učinak na algoritme preporuka koje koriste razne digitalne platforme. Ti algoritmi prate interakcije i preferencije korisnika kako bi im pružili sadržaj prilagođen njihovim interesima. Međutim, s porastom sintetičkog sadržaja, ti sustavi nesvjesno promoviraju sve veći broj videozapisa koje je stvorila AI. To stvara povratnu zavojnicu u kojoj korisnici susreću sve više sintetičkih medija na temelju svoje angažiranosti, čime se umjetno stvoren sadržaj sve više normalizira i učvršćuje u njihovim navikama gledanja. Ovaj trend ne samo da narušava vjerodostojnost pravih video sadržaja, već i ugrožava egzistenciju legitimnih tvoraca koji se oslanjaju na originalnost i vjerodostojnost svog rada. Kako publika postaje sve skepticnija prema autentičnosti videa koje gleda, kreativnost i trud istinskih tvoraca riskiraju biti zasjenjeni sintetičkim alternativama. Stručnjaci za digitalne medije i AI, uključujući Carrasca, prepoznaju rastuće izazove koje donosi sve veća realističnost AI-generiranih videa. Složenost ovih sintetičkih snimaka brzo napreduje, što otežava njihovu detekciju čak i za iskusne stručnjake s potrebnim alatima i stručnim znanjem. Ovaj napredak zahtijeva razvoj snažnijih metoda za prepoznavanje i uspostavu strožih standarda provjere kako bi se zaštitila cjelovitost vizualnog sadržaja. Osim toga, širenje takvog hiperrealističnog AI sadržaja nosi šire društvene posljedice.

Potiče dezinformacije, propagandu i manipulacije omogućavajući kreiranje uvjerljivih lažnih videozapisa koji mogu zavarati gledatelje. To pojačava zabrinutost zbog pada povjerenja u medije i potencijalnih negativnih učinaka na javni diskurs, demokraciju i društvenu koheziju. Rješavanje ovih problema zahtijeva cjelovit pristup koji uključuje tehnološke inovacije, kreiranje politika i javno obrazovanje. Razvojni programeri AI alata moraju ugraditi etičke principe i transparentnost u svoja rješenja kako bi se osiguralo da je sintetički sadržaj jasno označen i razlikuje se od autentičnih medija. Zakonodavci bi trebali donositi regulative koje odvraćaju zloupotrebu AI-generiranog sadržaja, istovremeno potičući pozitivne i kreativne primjene. Kampanje osvještavanja javnosti mogu poboljšati medijsku pismenost, osnažujući gledatelje da kritički procjenjuju autentičnost videa koje gledaju. Nepoznati proces napredovanja AI-generiranih videa podcrtava urgentnu potrebu za suradnjom industrija, akademije i vlada u razvoju rješenja koja će sačuvati integritet i pouzdanost digitalnih medija. Bez takvih napora, granica između stvarnosti i fikcije može postajati sve zbunjujuća, s velikim posljedicama za način na koji društvo konzumira i interpretira vizualne informacije. Ukratko, dok hiperrealistički sadržaj generiran AI-em pruža uzbudljive mogućnosti za kreativnost i inovacije, njegov brzi rast predstavlja ozbiljne rizike po povjerenje javnosti i ekosustav pravih tvoraca. Kako se tehnologija neprestano poboljšava u smislu realističnosti, izazovi u detekciji i provjeri će se povećavati, ističući važnost proaktivnih mjera za očuvanje autentičnosti video sadržaja u digitalnom dobu.