Porast umjetne inteligencije uveo je složen fenomen nazvan "digitalno uskrsnuće", gdje tehnologija rekreira slike, glasove i ponašanja preminulih osoba. Ovaj trend, koji je nedavno stekao široku pažnju, postavlja važna etička, psihološka i društvena pitanja o korištenju AI za simulaciju interakcija s izgubljenim voljenima. Javni interes je porastao kada je Aleksis Ohanijan, suosnivač Redita, podijelio viralnu animaciju generiranu AI-jem na kojoj njegova pokojna majka ga grli, prikazujući kako tehnologija može živo dočarati prisutnost voljene osobe. Digitalno uskrsnuće koristi napredne tehnike strojnog učenja za stvaranje realističnih avatara ili interaktivnih prikaza na osnovu fotografija, audiozapisa i tekstova preminulih. Iako se čini da pruža utjehu popunjavanjem praznine s onima koji su otišli, stručnjaci upozoravaju na suptilne rizike koji zahtijevaju pažljivo ispitivanje. Terapeutski gledano, AI može pomoći u sjećanju i ozdravljenju simulacijom razgovora i ponašanja, donoseći utjehu tokom žalovanja. Međutim, psiholozi upozoravaju da su to umjetni konstrukt a koji mogu iskriviti sjećanja. Eksperti za sjećanje Julia Šo i Elizabeth Loftus upozoravaju da iskustva generirana AI-jem mogu implantirati lažna sjećanja – događaje i interakcije koje nikada nisu dogodile – što predstavlja posebno opasno za mlađe osobe koje još formiraju kognitivne okvire, potencijalno izazivajući zbunjenost i emocionalnu nelagodu. Neuroscientistica Meri-Frensis O’Konor smješta ovo u historijski ljudski želju za povezivanjem s mrtvima putem rituala i uspomena. No, trenutna i impresivna priroda AI uvodi nove psihološke dinamike: percepcija pokojnika kao digitalno svugdje prisutnog može spriječiti emocionalno zatvaranje, ključno za zdravu žalost. Umjesto prihvatanja gubitka, ljudi mogu biti zarobljeni u ciklusima ponovnog žalovanja i vezanosti, dok tehnologija briše granice između života i smrti. Na društvenoj razini, razvoj AI-generisanih avatara mogao bi promijeniti kulturološke stavove prema smrti i sjećanju.

Oslanjanje na polirane digitalne prikaze može potaknuti emocionalnu krhkost i smanjiti otpornost u suočavanju s gubitkom. Preferiranje idealiziranih verzija nad prihvatanjem složenosti ljudskog iskustva i smrtnosti može duboko utjecati na društvene norme o žalovanju i sjećanju. Etički, digitalno uskrsnuće postavlja hitna pitanja o pristanku, privatnosti i dostojanstvu preminulih. Pitanja uključuju tko kontrolira te digitalne prikaze, kako spriječiti zloupotrebu ili eksploataciju i kako osigurati da tehnologija poštuje, a ne komercijalizira uspomene i identitet pojedinaca. S obzirom na ove implikacije, stručnjaci pozivaju na oprezan, promišljen razvoj tehnologija digitalnog uskrsnuća. Propisi i smjernice su neophodni za zaštitu emocionalnog blagostanja, očuvanje integriteta sjećanja i održavanje etičkih standarda. Javno upozoravanje i dijalog moraju pratiti tehnološki napredak kako bi AI podržavao, a ne umanjivao proces žalovanja i sjećanja. Ukratko, iako AI-jem potpomognuto digitalno uskrsnuće otvara neviđene mogućnosti za povezivanje i ozdravljenje nakon smrti, izaziva i ozbiljne probleme. Uravnoteženje utjehe koju može pružiti s rizicima iskrivljenja sjećanja, emocionalne ovisnosti i etičkih pitanja zahtijeva stalne razgovore između tehnologa, psihologa, etičara i društva. Pažljivo upravljanje ovim novim područjem ključno je za iskorištavanje prednosti AI-ja uz poštivanje dostojanstva preminulih i dobrobiti onih koji tuguju.