Tradicionalno, povjerenje je bilo polagano u centralizovane institucije poput banaka, platnih mreža i clearing kuća — zatvorene sisteme u kojima su korisnici oslanjali se na vanjske revizije, regulatorske inspekcije i dugu historiju usklađenosti kako bi se osjećali sigurno. Iako efikasan, ovaj model nosi određene kompromise poput neprozirnosti, koncentracije moći i ograničenih inovacija. Novi model povjerenja pojavio se s blockchain tehnologijom i decentraliziranim aplikacijama (dApps), koje se ne oslanjaju na institucije već na sam osnovni kod. Ovaj pomak temelji se na principu open source, koji je obavezan u blockchainu. Open source omogućava svakome da pregleda protokole, vrši reviziju smart ugovora i potvrdi ponašanje sistema; bez toga, korisnici ne mogu zaista znati s čim se tačno angažiraju. Na prvi pogled, open source i privatnost djeluju kontradiktorno: ako je kod javan, kako se održava povjerljivost?Kako se široko usvajanje blockchain tehnologije povećava, balansiranje između transparentnosti i privatnosti postalo je ključni i često pogrešno shvaćeni izazov. Open source gradi povjerenje bez posrednika i podržava decentralizaciju. Javne baze koda kontinuirano pregledavaju developeri i sigurnosni istraživači, što dovodi do snažnih, sigurnih sistema poput OpenSSL, Linuxa i Bitcoina, čija sigurnost s vremenom jača. Ovaj pristup vuče korijen iz 19. vijeka od kriptografa Auguste Kerckhoffs-a, koji je tvrdio da sigurni sistem ostaje siguran ako je njegov dizajn javan, ali tajni ključ ostaje povjerljiv — Kerckhoffsov princip, temelj modernog kriptografije. Open source to implementira tako što čini kod javnim za nezavisnu provjeru, što je razlikuje od transparentnosti podataka. Protokoli mogu biti open source, a pritom i dalje štititi privatnost korisnika, što je trenutno put u blockchain tehnologiji. U početku, blockchaini su se prioritetno fokusirali na transparentnost s javno vidljivim transakcijama — što je bila nužna kompenzacija dok nisu postojale tehnologije za očuvanje privatnosti, slično kao što je početni web sa HTTP prometom bio nešifriran sve dok TLS 2006.

godine nije postao standard. Danas je neprihvatljivo javno dokumentovati osjetljive informacije poput plata ili ličnih finansija, pa je izazov povratiti privatnost bez žrtvovanja mogućnosti revizije. Tehnologije za očuvanje privatnosti (PETs) rješavaju ovaj problem. Iako neke PET tehnologije, poput pouzdanih okruženja za izvršenje (TEEs), nisu open source, sve kriptografski zasnovane PET tehnologije korištene u blockchainu jesu. Na primjer, dokazi nultog znanja (ZKP) omogućavaju dokazivanje istinitosti bez otkrivanja detalja, što omogućava privatne transakcije na lanac i verifikaciju identiteta. Moderni ZK sistemi, poput PlonK, Groth16 i STARK, su open source i podložni su globalnim revizijama. Potpuno homomorfno šifriranje (FHE) omogućava računanje na šifriranim podacima, dozvoljavajući smart ugovorima da rade bez dešifriranja ulaza; njegove kriptografske biblioteke, poput TFHE-rs, također su otvorenog koda. Sigurna višepartijska računanja (MPC) omogućavaju više strana da zajednički računaju rezultate bez otkrivanja individualnih ulaza, a mnogi MPC protokoli, uključujući prag potpise i distribuiranu generaciju ključeva (DKG), također su open source — jer povjerenje zahtijeva transparentnost mehanizama. Na kraju, postizanje privatnosti na lancu počinje s transparentnošću koda. Open source nije prijetnja privatnosti; naprotiv, ono je ključno za osiguranje da povjerljivi sistemi ispravno funkcionišu, bez skrivenih mana ili pozadinskih stražnjica, te da su otvoreni za unaprjeđenja od strane zajednice. Budućnost blockchaina i decentraliziranih finansija ovisi o uravnoteženju privatnosti i mogućnosti revizije kroz otvoreno otkrivanje funkcionisanja sistema i strogu inspekciju. To je svrha open source-a i, prema našem mišljenju, jedini održivi put naprijed.